Udebljala se Mliječna staza

Eric Idle iz Monthy Pythona u svojoj je popularnoj Galaktičkoj pjesmi rekao da je naša galaktika dugačka stotinu tisuća svjetlosnih godina, a šesnaest tisuća debela. I bio je jako blizu.

Jedan od vodećih svjetskih astronoma rekao je da je Idle bio precizniji nego stručne knjige koje tvrde da je Mliječna staza debela samo šest tisuća svjetlosnih godina. "Naša je galaktika plosnata spirala široka stotinu tisuća svjetlosnih godina, a debela 12", tvrdi australski astrofizičar Bryan Gaensler. "Zaključili smo da bi trebalo provjeriti standardne brojke kojima se svi služe", rekao je Gaensler koji je nekad radio na Harvardu i MIT-u. "Za samo nekoliko sati smo sve sami izračunali. Mislili smo da sigurno griješimo, pa smo sve više puta provjeravali, ali pogrešku nismo našli", navodi se u priopćenju. Gaensler i njegova ekipa mjerili su pomoću pulsara, zvijezda koje odašilju svjetlost u pravilnim razmacima. "Dok svjetlost pulsara putuje prema nama, ona je u interakciji s elektronima razbacanima među zvijezdama, poznatima kao tzv. topli ionizirani medij (warm ionized medium – WIM), a on usporava svjetlost", rekao je. "Valne duljine prema crvenomu usporavaju više nego kraće, u dijelu spektra prema ljubičastome. Zato mjerenjem kašnjenja crvenoga možemo izračunati kroz koliko je WIM-a svjetlost proputovala." Uz poznavanje udaljenosti pulsara bilo je moguće odrediti gustoću WIM-a i rub galaktike. Gaensler kaže da su astronomi različito reagirali na udvostručenje debljine Mliječne staze. "To će sve pokvariti", rekli su neki. "Aha! Sad sve ima smisla", kažu drugi.

Pentagon pogodio satelit

istockphoto.com

U satelit koji je padao prema Zemlji ispaljena je raketa s američkog bojnog broda na Pacifiku. Nije poznato je li raketa uništila spremnik u kojem je bilo 453 kilograma hidrazina.

WASHINGTON – Raketa ispaljena s američkog bojnog broda na Pacifiku pogodila je američki satelit koji je padao prema Zemlji, potvrdio je glasnogovornik Pentagona. Satelit je sadržavao gorivo koje je moglo biti opasno da je satelit ušao u atmosferu, a spremnik pao na naseljena područja. Brod USS Lake Erie lansirao je u 3.26 minuta po srednjoeuropskom vremenu raketu koja se sudarila sa satelitom pri brzini od 27.000 kilometara na sat na visini od 247 kilometra iznad Pacifika. To je veliki uspjeh raketnog obrambenog sustava koji je namijenjen obaranju raketa srednjega dometa i koji se u pokusima pokazao jednim od najpouzdanijih američkih obrambenih programa. Pentagon će za 24 sata moći potvrditi je li raketa uništila spremnik u kojem je bilo 453 kilograma hidrazina. Stručnjaci predviđaju da će većina ostataka satelita izgorjeti prilikom ulaska u Zemljinu atmosferu. Kina je priopćila da je u pripravnosti zbog mogućeg štetnog učinka američkog rušenja špijunskog satelita te je pozvala Washington da objavi podatke o toj operaciji.

Divovi iz podmorja Antarktike

Foto: Antarctic Division

Znanstvenici su u vodama Antarktike snimili tajnovita golema stvorenja, uključujući gigantske morske pauke, goleme crve i meduze sa šest metara dugim lovkama. Video.

Flota od tri broda s australskim pomorskim biolozima vratila se ovaj tjedan s ljetne ekspedicije u Južnom oceanu gdje su proučavali život u ledenom moru i na njegovom dnu, na dubini i do 1000 metara ispod površine vode. "Gigantizam je vrlo čest u vodama Antarktike – skupili smo goleme crve, ogromne rakove i morske pauke veličine najvećih tanjura", rekao je Martin Riddle, s broda Aurora Australis, koji je vodio ekspediciju. "Mnoge te životinje žive u tami, na velikim dubinama, i imaju goleme oči. Zbilja neobično izgledaju", dodao je. "Neki od videa koje smo snimili zaista su fantastični – fenomenalno je navigirati između podmorskih planina i vidjeti kako ta bića izgledaju i svojem prirodnom okolišu", rekao je. "Na pojedinim je mjeetima čitavo morsko dno prekriveno životom. Na drugima su vidljivi duboki ožiljci i tragovi prolaska ledenih brijegova", dodao je. Najavio je da će "prikupljeni primjerci biti poslani na sveučilišta i muzeje diljem svijeta radi identifikacije, uzimanja uzoraka tkiva i dekodiranja DNK". Ekspedicija Australian Antartic Division pomoći će znanstvenicima izmjeriti utjecaj promjene okoliša u antarktičkim vodama – kiselost vode zbog povećanja razine ugljičnog dioksida u atmosferi – na morske organizme.

Zašto vjerujemo u Boga?

Je li vjera u Svevišnjeg urođena ili naučena, evolucijsko postignuće ili tek nusprodukt nekih drugih ljudskih karakteristika, pitanja su na koja će novo istraživanje dati odgovor.

Znanstvenici sa Sveučilišta Oxford potrošit će oko 1,9 milijuna funta za projekt kojemu je cilj otkriti zašto ljudi vjeruju u Boga i je li vjera u Stvoritelja čovjeku urođena ili je samo naučena, kao jedan od mnogobrojnih vidova socijalizacije, piše Jutarnji list. Oksfordski istraživači pojasnili su da nemaju namjeru pokušati otkriti postoji li Bog, nego će se fokusirati na dokaze koji bi trebali utvrditi je li vjera postala svojevrsnim evolucijskim postignućem za ljudski rod, nužnim za njegovo preživljavanje. Istodobno, istraživanje će ozbiljno razmotriti mogućnost da je vjera tek nusprodukt nekih drugih ljudskih psiholoških karakteristika, poput potrebe za socijalizacijom. Istraživački projekt temeljit će se na metodologijama kognitivnih znanosti, evolucijske biologije, neurologije, lingvistike i kompjutorske znanosti, a psiholog Justin Barett pojasnio je njegove zadaće. ''Zanima nas otkriti u kojoj mjeri i na koji je način vjera u Boga prirodna. Smatramo da je ona to u puno većoj mjeri nego što mnogi smatraju'', izjavio je Barett, inače kršćanin po vjerskom uvjerenju. Barett je vjernike usporedio s trogodišnjom djecom ''koja pretpostavljaju da drugi ljudi znaju sve što se treba znati''. Dječja tendencija da vjeruju u ''sveznanje drugih'', koju Barett ocjenjuje kao važnom za socijalizaciju i produktivnu suradnju među ljudima, s vremenom se smanjuje, ali se potom, prema riječima psihologa, ponovno javlja kod odraslog čovjeka, i to kroz vjeru u Boga, prenosi Jutarnji list.

Žaba od pola metra

Teško oklopljena žaba sa zubima, velika kao rukometna lopta, živjela je među dinosaurima milijunima godina, a toliko je zastrašujuća da su je znanstvenici nazvali Beelzebufo – đavolja žaba.

No, njezina veličina – 4,5 kilograma težine i 40 centimetara dužine – nije jedino što iznenađuje. Istraživači su pronašli kosti ovog stvorenja na Madagaskaru i, po svemu sudeći, radi se o bliskom rođaku žaba normalne veličine koje žive na drugoj strani svijeta, u Južnoj Americi, što dovodi u pitanje pretpostavke o drevnoj geografiji. Vijest o otkriću, do kojeg je došla ekipa s njujorškog sveučilišta Stony Brook pod vodstvom paleontologa Davida Krausea, objavljena je u magazinu Proceedings of the National Academy of Sciences. "Ova je žaba, ukoliko je imala iste navike kao današnji živući rođaci u Južnoj Americi, bila prilično proždrljiva", rekao je Krause. "Možemo zamisliti da je bila u stanju oboriti i neke manje dinosaure." Krause je abnormalno velike komade žabljih kostiju počeo pronalaziti 1993. na afričkoj obali, gdje je pronašao i fosile kosti dinosaura i krokodila. Datirao ih je u razdoblje kasne krede, prije otprilike 70 milijuna godina. No, tek je nedavno njegov tim složio dovoljno komadića kostiju kako bi procijenili izgled i veličinu strašne žabe. Najveća živuća žaba, golijatova žaba iz zapadne Afrike, može doseći malo više od 3 kilograma. No, Krause se udružio sa Susan Evans, stručnjakinjom za fosile žaba sa Sveučilišnog koledža u Londonu, te su zaključili da Beelzebufo nije rođakinja drugih afričkih žaba. Izgleda da je rođakinja južnoameričke rogate žabe, znanstvenog imena Ceratophrys, koja je popularna kao kućni ljubimac, a koju zovu i "pacman žaba" zbog svojih velikih usta. Kao i suvremene žabe, Beelzebufo je imala široka usta i jaku vilicu, a osim toga imala je i – zube. Kosti lubanje su joj bile izuzetno debele, s hrptovima i ispupčenjima, koji su karakteristični za neku vrstu oklopa. Ime joj dolazi od grčke riječi za đavola, Belzebub, i latinske riječi za žabu – bufo. Obiteljske veze dovode do paleontološke zagonetke: standardna teorija o nastanku kontinenata govori da su, u vrijeme kad je živjela zastrašujuća žaba, današnji Madagaskar i Južna Amerika već bili razdvojeni oceanom. "A žabe ne mogu dugo preživjeti u slanoj vodi", naglašava Krause. Kaže da bi divovska žaba mogla ići u prilog drugoj teoriji, prema kojoj su u to vrijeme još postojali neki mostovi između kontinenata, najvjerojatnije preko Antarktika, koji je tada bio kudikamo topliji nego je danas.

Mliječna staza krije mnoge Zemlje

Oko gotovo 60% zvijezda nalik Suncu u našoj galaktici mogu nastati planeti nalik Zemlji. Ovo otkriće govori da bi i planeta pogodnih za život moglo biti puno više nego se do sada mislilo.

Astronomi su pomoću NASA-inog infracrvenog Svemirskog teleskopa Spitzer tražili tragove vruće prašine oko 309 udaljenih zvijezda, grupiranih prema starosti. Otkrili su da mlađe zvijezde – stare od 10 do 20 milijuna godina – okružuje prašina na temperaturama koje ukazuju da se diskovi prašine nalaze na udaljenostima na kojima mogu nastati planeti. Što je prašina udaljenija od zvijezde, to je hladnija. "Otkrili smo toplinsko zračenje čestica prašine", kaže Michael Meyer sa Sveučilišta Arizona. "Iz tih promatranja zaključujemo da prašina nastaje uslijed prisutnosti većih stjenovitih tijela koja se međusobno sudaraju." Prašine je sve manje što se povećava starost zvijezde, sve dok gotovo potpuno ne nestane oko zvijezda starih 300 milijuna godina i više, što govori da se prašina najvjerojatnije akumulirala u obliku planeta. Vremenski okvir odgovara vremenu koje je bilo potrebno da u našem sustavu sudaranjem manjih tijela nastanu Zemlja i drugi planeti. Količina prašine pronađene oko zvijezda različite starosti govori da oko 20 do 60% zvijezda sličnih Suncu mogu nastati planeti nalik Zemlji. Astronomi su do sada otkrili više od 250 ekstrasolarnih planeta, a njihov će se broj dramatično povećati nakon lansiranja Svemirskog opservatorija Kepler 2009. godine. Neotkriveni Sunčev sustav Alan Stern, planetolog iz NASA-e, kaže da možda ima 1000 i više planetarnih tijela u najudaljenijim dijelovima Sunčevog sustava, u tajanstvenoj vrpci ledenih ostataka iza Neptuna nazvanoj Kuiperov pojas te u Oortovom oblaku, gdje nastaju kometi. "Volite li promjene, čvrsto se držite jer se pogled na Sunčev sustav dramatično mijenja", kaže Stern. "Očekujem da ćemo u nadolazećim godinama u udaljenim dijelovima našeg sustava pronaći objekte veličine Zemlje, Marsa pa čak i veće", rekao je.

Zatopljenje nije uzrok nevremena u Kini

Snježne mećave, koje su odnijele više od 60 života, nisu posljedica klimatskih promjena nego ekstremna vremenska nepogoda nastala zbog vrlo niskih temperatura i La Niñe.

La Niña je nad južnu Kinu dovela vlažan zrak u trenucima kad vladaju vrlo niske temperature, što je dovelo do velikih snježnih padalina, kažu kineski klimatolozi. "To je prije svega posljedica abnormalne atmosferske cirkulacije i efekta La Nine", izjavio je Dong Wenjie iz kineskog Nacionalnog klimatskog centra za dnevnik People's daily. Poznata australska klimatologinja Penny Whetton slaže se s kineskim objašnjenjem. "Takvi vremenski uvjeti prirodno se pojavljuju svakih nekoliko godina ili desetljeća, kad se poklopi sve što je potrebno da se dogodi ekstremna vremenska nepogoda", rekla je. "Vjerujem da je ovo prirodna pojava i nema osobitog razloga da je se povezuje s klimatskim promjenama. Modeli klimatskih promjena ne predviđaju ovakva povećanja snježnih padalina", dodala je. "Globalno klimatsko zatopljenje ne predviđa kao posljedicu učestalija ili intenzivnija razdoblja ekstremnih hladnoća", podsjetila je.

Otkrivena golema slonovska rovka

Do sada potupno nepoznata i, čini se, izuzetno rijetka slonovska rovka ovih je dana otkrivena u Tanzaniji, priopćila su dvojica znanstvenika u Journal of zoology.

Veličine manjeg zeca (oko 700 grama), novi sisavac je neobično velik za porodicu kukcojeda, ističu Galen Rathburn s Akademije znanosti u Kaliforniji i njegov talijanski kolega Francesco Rovero iz Prirodoslovnog muzeja u Trentu. Životinja živi u šumi na planini Udzungwa, u središtu Tanzanije, gdje su na tristotinjak četvornih kilometara primijećena tek dva staništa. Nazvan je "sivoliki sengi", a znanstveni naziv mu je Rhynchocyon udzungwensis. To je prva velika vrsta slonovske rovke ili macroscelide otkrivene nakon 126 godina, ističu znanstvenici. Slonovska rovka dobila je ime po vrlo dugom rilu, ali su nedavna molekularna ispitivanja pokazala da to nije njihova jedina veza sa slonovima. Rhynchocyon udzungwensis otkriven je na području koje bi moglo kriti još puno iznenađenja, a planine Udzungwa koje su tek 1990. proglašene nacionalnim parkom već su, zbog iznimnog prirodnog bogatstva, prozvane "afrički otoci Galapagos".

Sumrak očeva

Engleski znanstvenici tvrde da su pronašli način kako napraviti 'žensku spermu', što bi moglo potpuno isključiti muškarce iz reproduktivnog lanca, a i zaprijetiti njihovoj egzistenciji.

Engleski znanstvenici smatraju da su pronašli način kako od koštane srži žene napraviti spermu i kako muškarce jednom zauvijek izbaciti iz reproduktivnog kruga. U travnju prošle godine profesor Karim Nayernia, koji predaje staničnu biologiju na Sveučilištu u Newcastleu, došao je na naslovnice znanstvenih časopisa kada je od matične stanice odraslog muškarca razvio spermu. Sada je isto uspio izvesti s embrionalnom matičnom stanicom žene. Već je zatražio odobrenje za izvođenje eksperimenata. Ako mu to bude odobreno, mogao bi s njima početi za nekoliko mjeseci. Kako piše New Scientists, od ženske koštane srži se može proizvesti sperma dodatkom nekih kemikalija i vitamina. Teoretski, lezbijski parovi bi tako mogli biti biološki roditelji svojem djetetu. Ako se ova stvar ikad počne provoditi u praksi, muškarci ne samo da bi manje pridonosili produženju vrste, već bi se s vremenom njihov broj počeo smanjivati s obzirom na to da u ''ženskoj spermi'' nema kromosoma Y, pa je s njom nemoguće začeti muško dijete. Nayernia kaže da bi ''primitivnu'' žensku spremu mogao proizvesti za dvije godine, dok bi za proizvodnju zrele sperme, koja bi mogla oploditi jajašce, bile potrebne još tri godine. No, ima nade i za muškarce. Greg Aharonian iz SAD-a želi patentirati tehnologiju koja će uz žensku spermu proizvoditi i muška jajašca. Istraživači iz Butantan Institutea u Brazilu kažu da su uspjeli matične stanice miša pretvoriti i u spermu i u jajašaca. Sada rade na kožnim stanicama. Irina Kerkis iz Brazila kaže da je sve moguće, no da bi ovakav način oplodnje mogao povući brojna etička pitanja, dok većina drugih istraživača vjeruje da su na tragu uspješnom liječenju neplodnosti.

Amazoni nema pomoći

Brazilska vlada nema ni volje ni snage zaustaviti uništavanje amazonske prašume unatoč kriznim mjerama koje je najavila prošlog tjedna, požalili su se 'zeleni' nakon što je u par mjeseci iskrčena rekordna kilometraža.

Visoke cijene poljoprivredne opreme i sve jače iscrpljivanje tla u drugim dijelovima Brazila tjeraju poljoprivrednike i stočare na potragu za jeftinijom zemljom sve dublje u Amazonu, kažu isti izvori. U razdoblju od kolovoza do prosinca u Amazoni je iskrčeno 7 tisuća četvornih kilometara, što je dvije trećine ukupnog godišnjeg iskrčivanja prašume. zato je brazilska vlada zabranila prodaju trupaca i ukinula poljoprivredne kredite za 36 mjesta s najvećom stopom iskrčivanja, najavivši kako će zabraniti prodaju poljoprivrednih proizvoda iz iskrčenih područja i registrirati vlasništvo nad parcelama kako bi spriječila krađu zemlje. "To je pozitivno kao prvi korak, no ipak je riječ o kapi u moru", rekao je Paulo Moutinho iz Instituta za istraživanje okoliša Amazone. "Vlada reagira na iskrčivanje, a trebala bi ga preduhitriti. Ove mjere bi mogle raspiriti požar", rekao je Roberto Smeraldi iz udruge Prijatelji Zemlje.

ISS opet radi kako treba

Astronauti Međunarodne svemirske stanice izašli su u riskantniju svemirsku šetnju kako bi popravili kvar na sustavu opskrbe energijom koji je prijetio blokiranjem daljnjih radova.

Zapovjednica Peggy Whitson i Daniel Tani iz sanice su izašli u svemir mnogo prije zore vukući novi motor koji se NASA nadala da će pomoći da se krilo sa solarnim panelima ponovno okreće prema Suncu i prikuplja više energije za kompleks stanice koja kruži oko Zemlje. To je bio riskantni posao jer su astronauti riskirali strujni udar. Iz razloga sigurnosti čekali su da se međunarodna svemirska sanica (ISS) nađe na tamnoj strani Zemlje i onda su pažljivo uklonili spojnice i odspojili kablove te izvukli stari električni motor. Svemirski šetači su potom ubacili novi 90 kilograma teški motor. "Ponovno smo došli do daha. Puno hvala", rekla je kontrola misije. Više: NASA – International Space Station